Jednom davno, živio je sretan i vrijedan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao. Bio je vrijedan. Veseo. Jednom riječju, bio je sretan dok je radio. Pjevušio je vesele pjesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.
Slušajući pjesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja a premalo radi, jer nema pravo usmjerenje i šefa koji bi ga kontrolirao.
Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem. Prva briga Bubamare bila je da organizira evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata. Sa vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog volumena posla oko papira morali su zaposliti  nekog ko bi pripremao papire i izvještaje.


Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.  A mrav? Mrav je i dalje radio kao i prije.  Izvještaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izvještajima koje je dobio od Bubamare i uskoro je počeo zahtijevati: usporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.
Da bi se zadovoljio direktorov zahtjev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili novo računalo sa printerom. Sretni i vrijedni mrav je i dalje radio kao i prije. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neko računalo. Nisu mu odobrili. Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagirati.
Kreirao je novo radno mjesto šefa službe koji bi nadzirao sretnog i vrijednog mrava. Na novo radno mjesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamijenio cjelokupni namještaj u svom uredu  i na zahtjev  dobio ergonomski oblikovanu stolicu i novo računalo sa ravnim, LCD ekranom. Broj računala je narastao i moralo se kupiti i instalirati i mrežni server. Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je usput bio njegov pomoćnik u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stjenicu. U isto vrijeme Mrav je postajao sve manje sretan i sve manje produktivan. Opet je tražio računalo. Opet mu nisu odobrili.
Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zaključio da mora naručiti studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. Upoznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažiranje agencije za te potrebe. Skupa studija je napravljena  i Cvrčak je počeo primjenjivati  predložene motivacijske metode. Svuda je objesio  motivacijske plakate.  Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stjenicu na motivacijske treninge u poznata ljetovališta itd… Mrav je i dalje, ali nevoljko, radio. Čitao je motivacijske poruke na plakatima i nikako nije mogao naći nadređene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega. I tako je vrijeme teklo. Direktor Stršljen  je i dalje dobivao redovno svoje perfektne izvještaje ali su oni počeli pokazivati  da firma nije više tako rentabilna kao prije. To ga je duboko zabrinulo i morao je reagirati. Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospođu Sovu.


Sovin zadatak je bio izvršiti potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i predložiti rješenja da bi firma poslovala rentabilno. Nakon tri mjeseca, Gospođa Sova je direktoru predala sljedeći izvještaj: “U firmi je previše zaposlenih!”. Direktor Stršljen  je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio:  MRAVA. 

POUKA 1:
Nikada nemoj biti sretan i vrijedan mrav.
Mnogo se više isplati da si nesposoban i da ne radiš ništa.
Nesposobnima ne trebaju nadzornici.
Ako si usprkos svemu produktivan, nikad ne pokazuj da si veseo kada radiš, jer za to nema opravdanja.
Ako, ipak, na svaki način želiš da si mrav, osnuj svoju firmu i tako nećeš morati raditi za Stršljena, Bubamaru, Pauka, Hrčka, Cvrčka, Stjenicu i Sovu. Ali tada nećeš moći raditi ni kao Mrav. Jer da bi održao firmu moraš se družiti  sa stršljenovima, bubamarama, paucima, hrčcima, cvrčcima, stjenicama i sovama.

POUKA 2:
Nažalost, cijela priča je utemeljena na sveučilišnim znanstvenim istraživanjima koja kažu da većina ljudi teži ka parazitskom životu.

Odmah su započeli vezu. Dogovorili su se da se viđaju vikendom. Alma je uglavnom putovala u Sisak jer je lakše mogla dobiti slobodne dane.

"Planirali smo vjeridbu naredne godine u aprilu u Londonu, kupili karte i nekoliko dana prije nego što smo trebali krenuti, onaj nesretni vulkan na Islandu se sjetio baš tada da eksplodira. Avio sobraćaj je u cijelome svijetu bio blokiran. I na kraju je vjeridba, umjesto na brodu na Temzi, bila u Sisku u stanu, ali mi nije žao. S njim je sve bilo čarobno. Vjenčali smo se nakon 14 mjeseci veze u starom gradu u Sisku. Znali smo da je to 'to' još od prvog kontakta. Voljeli smo se", navodi Alma.



Istinu o njihovom upoznavanju je uglavnom krila jer nije željela da joj sreću i snove drugi pokvare nepovjerenjem. Alma i Adnan su danasu braku i imaju dvoje djece. I danas se jednako vole, a svojim prijateljima su nada da postoje ljubavi poput onih iz filmova.

"Svakog dvadesetog u mjesecu mi kupi ružu jer je to datum kad smo se upoznali. On je zaista ostvarenje mojih snova. Nije lijep zbog fizičkog izgleda, njegova duša i to kakav je prema meni, a sada i prema djeci, čini ga zapravo istinski lijepim. Ja se niti jednog trenutka nisam osjećala kao domaćica ili majka na kojoj je sva briga oko djece i kuće jer moj suprug sve radi što i ja. Našu djecu samo nije rodio, a u svemu drugom sudjeluje. To je ono čemu zapravo svaka žena teži u svom životu, ljubavi i braku. Da ima nekoga ko će joj biti oslonac u svemu. Ja to imam zahvaljujući Facebooku", zaključuje Alma. 

Iako je njihova priča svijetli primjer, Alma djevojkama savjetuje da "ne srljaju" u brak i ne vode se onom "mladost-ludost, pa šta bude". Brak je korak za koji je ljubav važna i potrebna, ali ne smije biti presudna. Zato, prije nego što stanete na "ludi kamen", dobro razmislite je li osoba s kojom planirate dijelite sve dobro i loše kroz cijeli život ona kojoj u potpunosti možete vjerovati i na koju se možete osloniti.

(Adna Zukanović-Zilić)

Druga žena! Ove riječi su odzvanjale u mojoj glavi. Zašto? Zar ti nisam dovoljno dobra? Nikada neću prihvatiti drugu ženu! Ako želiš drugu ženu onda se oženi s njom, ali da znaš da ja neću biti ovdje kada se vratiš kući! To su bile moje riječi upućene mom suprugu prije nekoliko godina kada mi je rekao da želi da se oženi po drugi put. Želio je da oženi razvedenu ženu s 4 djece. Prolazila je kroz težak period u svom životu, rekao mi je, nema načina da obezbjedi svojoj djeci za hranu niti da se sama pobrine za njih. “Pa gdje je njihov otac?”, pitala sam ga. “Zar ne može on da...
vodi računa o svojoj vlastitoj djeci? Zašto stranac mora da nosi teret drugog čovjeka?! Sigurno postoje drugi načini kako joj možeš financijski pomoći, ne moraš da je ženiš!!” Nisam mogla da se zamislim u višeženstvu, niti da djelim mog muža s drugom ženom. Nisam mogla da podnesem da djelim njegovu ljubav, osmjehe, šale, i sve ostalo s drugom ženom, željela sam to sve samo za sebe. Nisam mogla da pojmim da bi je on grlio i šaputao joj riječi pune ljubavi u njeno uho. Za mene je to sve bilo neprihvatljivo. Osjećala sam se užasno! Nakon svega što sam učinila za njega, bila sam mu supruga, majka njegovoj djeci, domaćica,…
Odgojila sam njegove troje djece. Kako se usuđuje da me tako vrijeđa, željeći da oženi drugu ženu kao da sam bezvrijedna. Kao da nisam dovoljno lijepa, niti dovoljno mlada. Nisam mu više bila dovoljna! To nisam mogla prihvatiti, i svoj stav sam mu obznanila jasno i glasno. Ako ona dođe u naše živote, ja odlazim, jednostavno sam tako odlučila. Ako želi da risikra naš brak i djecu za drugu ženu, neka to uradi, ali ja to neću trpjeti!
Sada mi se sve čini kako je bilo jako davno. Tada sam mislila da će život trajati zauvijek i da se ništa neće promjeniti,…ali se mnogo šta promjenilo.
Moj muž se nije oženio drugom ženom. Nakon mojih upozorenja i prijetnji, on je odustao od višeženstva. Ne znam šta se desilo s tom ženom i njenom djecom. Pretpostavljam da su se odselili u drugi grad. Moj muž više nikada nije spomenuo drugu ženu, i ja sam bila sretna. Uspjela sam da sačuvam svoga muža, ali nisam imala pojma da nam vrijeme ističe. Njegove zadnje riječi koje mi je uputio su bile da ima glavobolju i da mora prlieći prije jacije. Nikada nije obavio jaciju namaz, jer se više nikada nije probudio.
Sav moj svijet se srušio nakon njegove smrti. Čovjek s kojim sam provela život je otet od mene u sekundi. Žalila sam za njim veoma dug period mog života. Zanemarila sam od tuge djecu i posao. Uskoro je sve propalo. Izgubili smo sve, jedno po jedno. Prvo sam izgubila auto, radnju pa onda i kuću. Preselila sam se kod mog brata i njegove porodice. Moje troje djece i ja smo napravili gužvu u kući moga brata, i moja snaha se pobunila. Trebala sam se iseliti, ali nisam imala posao, niti stan, a više nisam mogla da živim od tuđe sadake. Ali nisam bila u mogućnosti da nađem ikakav posao, nisam bila kvalifikovana. Dok je moj muž bio živ, živjeli smo dobro. Nisam imala potrebe da se školujem niti da izučavam neki zanat. Za mene je sada život postao veoma težak jer nisam više bila mlada.


 Nedostajao mi je, sa svakim otkucajem moga srca. Kako se nečije stanje tako drastično može promijeniti?!
Jedan dan mi je brat rekao da zna jednog brata koji želi da se oženi. Rekao mi je je dobar brat, lijepog ponašanja i da je veoma pobožan. Učinilo mi se da bi taj čovjek mogao biti baš čovjek za mene,…ali on je tražio drugu ženu. Po drugi put te dvije riječi ‘druga žena’ su mi spomenute u mom životu. Ali sada, u potpuno drugim okolnostima. Taj čovjek je došau u kuću moga brata da se upoznamo. Odmah smo vidjeli da imamo dosta toga zajedničkog. Svidio mi se jako. Rekao mi je da njegova prva žena zna za njegove namjere da se oženi po drugi put ali da ga ne podržava u tome i da ne zna kakva će biti njena reakcija kada joj spomene da je našao nekoga. Njegov odgovor meni će zavisiti od toga da li će me njegova žena prihvatiti.
Tu noć sam klanjala istiharu. Bila sam očajna, željela sam da se udam za ovog čovjeka. Osjećala sam se izgubljeno, i plašila sam se činjenice budući da ja jednom davno nisam dala šansu jednoj drugoj ženi, da ni ja sada neću biti dostojna iste. Mislila sam da će me Allah sada kazniti. Pokajala sam se, kao nikada do tada u životu, jer sam oduvijek smatrala da nisam uradila ništa pogrešno.
Štitila sam samo ono što je bilo moje. Međutim, sada kada sam se i sama našla u takvoj situaciji, shvatila sam da sam pogriješila i da sam drugoj ženi uskratila njeno pravo na muža. Sada sam dovila da ova žena prihvati mene. Brat me je nazvao nakon nekoliko dana i obavijestio me da njegova supruga ima poteškoće da se pomiri s tim ali da želi da me upozna.
Taj dan sam bila jako nervozna. Dugo sam klanjala i dovila Allahu da mi pomogne. Kada sam je srela, ona je bila sestra, žena kao i ja. Žena koja veoma voli svoga muža, i strepi da će ga izgubiti.
Uzela me je za ruku i sa suzama u očima mi rekla:”Meni je jako teško da prihvatim ovo, ali se zaista nadam da možemo biti sestre.” Te njene riječi su mi slomile srce! Sve što mi je trebalo u tim teškim danima je bilo da mi neko pruži ruku, prigrli me, i da mi nadu da nastavim dalje.
To mi je pružila upravo ta sestra! Za mene je ta žena bila žena kakva ja nikada nisam bila, niti ću ikada moći biti. Mislila sam da niko ne može voljeti muža na način na koji sam ja voljela svoga muža, ali ova sestra mi je pokazala šta je uistinu prava ljubav.
Izvor: Islam channel producer Abu Daud fb page
Prijevod: Selma K.

Danas su njemački mediji objavili fotografiju Rame Begovića, heroja iz Jablanice koji je spasio devetnaestogodišnju djevojku iz hladne Rajne. Ramo Begović radi kao recepcionar na kruzeru “Amadeus Silver III”. Njegov brod se nalazio u Dusseldorfu ispred starog grada gdje se održavala zabava. Kada je vidio da je djevojka pala sa mosta u rijeku odmah je uzep pojas za spašavanje i skočio u hladnu vodu za djevojkom. Kada su ga kasnije pitali kako se osjeća nakon što je spasio život mlade djevojke, Ramo je samo skromno rekao “morao sam to uraditi”.

Kapetan broda Stefan Will kaže da Ramo Begovića radi na njegovom brodu pola godine i ima za njega samo riječi hvale. Glasnogovornica policije Anja Kynast je rekla: “Čovjek je čuo poziv za pomoć u vodi, odmah reagirao, upozorio svoje kolege. Zatim je zgrabio pojas za spašavanje…”
Njemački mediji slave Ramu Begovića kao heroja.

Ženska futsal reprezentacija Rusije gostovala je u Iranu gdje je igrala prijateljski susret.
Meč je obilježio potez Ruskinja koje su u znak poštovanja prema običajima u Iranu na utakmici nosile hidžab i opremu drugačiju od one koju uobičajeno nose.
Ruski trener Aleksandr Kochetkov istakao je nisu bile primorane da se tako obuku, nego da je to bila njihova odluka.

Izaberite prikladni poklon za svaku priliku i predstavite ga na radostan način kako bi je primorali da ga prihvati. 

 Ima li običaj da te nazove kako biti čuo glas?Svaka žena je sretna kada zna da je muž poželi da se susretne s njom kao što je to bilo na početku braka, ali često nije tako i što vrijeme više odmiče bračni partneri osjećaju jednu vrstu zasićenosti jedno drugim. Baš tu dolazi do izražaja uloga supruge gdje treba da nauči kako da učini da je njen muž i dalje bude željan. Navest ćemo nekoliko jednostavnih stvari koje može da učini: 


Izvor: islamstory.com
Za www.islam-iman.com – Preveo: Muhamed Ikanović, prof.

Jednom davno, prije samog rođenja, odabrala si baš njega. Sa kojim je noć kratka za sve ono što jedno drugom želite reći. Čija te duša miluje ne dodirujući te. Koji u tebe vjeruje i tjera te da povjeruješ u sebe onda kada u sebe vjere nemaš. Kaže da si bitna. Njemu i cijelom svijetu.
***
Rekao je ibn Kajjim, rahimehullah:
„Srodnost duša je jedan od najjačih uzroka ljubavi“.
Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi u svom Musnedu hadis od Aiše, radijallahu anha: „Jedna žena bi odlazila kod Kurejša i nasmijavala ih.Ona je došla u Medinu i družila se sa ženom koja je takođe nasmijavala ljude.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je upitao: „Sa kim se ta i ta druži?“ Ona reče: „Sa tom i tom, koja nasmijava ljude.“ On reče: „Duše su regrutovana vojska. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju raziđu se'.

Nekad’ davno, prošla je od tada decenija i kusur, dobila sam svoje prve martinke. Sjećam se da je kiša lila kao iz kabla, tata je nervozno čekao u autu, a mama je sa mnom ušla u tadašnji Stakleni grad i ostavila na pultu neki, meni tada nevjerovatni novac za par čizama koje su bile sve osim toga. Mislim da sam ih prvih sedam dana samo sa divljenjem gledala u kutiji, a onda sam hrabro, kao svaki nadobudni tinejdžer i novopečeni metalac odlučila da ih što prije razgazim, prelomim i uklopim u ostatak svog alt stila, mrežastih rukavica i crnih kolutova umjesto očiju. U mojoj srednjoj školi koja je u to vrijeme zbog svoje zgrade, tj. nemanja iste, važila za klošarsku gimnaziju na kraju grada, nije bilo nekih tipičnih američkih highschool grupa. Nisu postojali uglađeni šminkeri – tatini sinovi, nepopularni štreberi, nikakvi pretrenirani sportisti, niti navijačice s pomponima. Kod nas u to vrijeme, moglo se birati između dvije opcije: oni što slušaju one metalike ili takozvani obični. Kako mi običnost nikada nije bila draga, a želja za pripadanjem čak i prenaglašena, svidjelo mi se da budem dio neke subkulture i da naredne godine provedem u presnimavanju cd-ova, upijanju svega što ima preko dva žešća riff-a u jedinici vremena i trošenju glasnica na svirkama lokalnih underground bendova u cilju podrške i promocije istih.


Vremenom je tvrđi zvuk jednostavno ušao pod kožu, a rano-gotički modni izričaj donekle postao i zaštitni znak, ali sa svakom pročitanom knjigom, formalnom akademskom naobrazbom, iskustvom u međuljudskim odnosima i generalno, sazrijevanjem, neke stvari su ustupile mjesto drugima, krenulo se za ostvarenjem životnih prioriteta i ciljeva i cijela priča se kristalizirala. Valjda je sve to normalno. S ove vremenske distance i u razgovoru sa prijateljima, cijela moja generacija i one prije nje su živjele slične scenarije. Istina, svako na svoj način i svako sa svojim martinkama, ali upravo je zanimljivo slušati razna iskustva, upoređivati ih, prisjećati se snova i maštanja i stavljati recke pored onih nekih stavki koje smo do ovih godina uspjeli ostvariti. Lijepo je.
Imam taj problem da previše razmišljam. O svemu. Bilo to bitno ili nebitno, ako me nešto dovoljno zaintrigira, u stanju sam da provedem dane analizirajući, prilazeći stvari sa svih mogućih strana, važući pro i contra, dok ne donesem neki lični stav i smjestim to u pripadajuću mentalnu ladicu. Zadnjih nekoliko godina razmišljam o generacijama tinejdžera s kojima se susrećem. Dijelom je to zbog prirode posla, jer radim sa studentima, a dobrim dijelom zbog nekih, rekla bih, obrazaca njihovog ponašanja koje nikako ne razumijem. Kao da nikada nisam bila jedna od njih. Jedva čekam da ovi o kojima razmišljam odrastu, pa da ih pitam kako se oni osjećaju, jer imam neki neodoljivi utisak da je taman kad smo mi malo stasali sve otišlo dovraga. Da nisam pristrasna, potvrdili bi stariji, koji su nas nekada gledali s visoka, ali danas smo apsolutno ravnopravni sagovornici, kolege, prijatelji, supružnici.
Gledajući nove generacije, mene najviše čudi i istovremeno nervira jedna stvar: Kako je moguće da su svi prokleto isti?! Hajde evo, da im dam za pravo da su to donekle „ratna“ djeca, iz razno-raznih porodičnih pozadina i sa potencijalno teškim setom karata koje su im dodijeljenje rođenjem. Hajde da dam za pravo galopirajućoj globalizaciji i vremenu u kome je sve dostupno na dugme. Šta imaš čekati singlicu k’o ozebli sunce? Odeš na internet, klikneš i slušaš. Zašto da prekrajaš maminu hipi haljinu kad’ na uglu ima vintage shop, lijepo kupiš haljinu na ruže, nema veze što drugarica ima istu, samo plavu. Zašto da čitaš knjigu u dva toma, kad najnormalnije pročitaš na nekoj trećerazrednoj web stranici sinopsis, tek toliko da shvatiš ko je kome otac, ko mater i ko umre na kraju. Eto, hajde da sve to ne pripišem nedostatku kreativnosti i brzom životu. Šta je sa svim silnim interesima, hobijima, identitetima? Gdje je nestala ona raznolikost na kojoj svijet počiva? Zašto odgajamo nosače selfie štapova i cuclače nargila? Imam pravo da ovo kažem jer sam učitelj i odgajatelj. Jer mi je do sada kroz ruke prošlo nekoliko stotina neiskorištenih potencijala, nerealiziranih ambicija i nemuštih jezika. Ne znam zašto je to tako. Možda je i njima, kao i meni nekada, drago da pripadaju negdje i s nekim. Ali pripadaju masi i svi se utapaju u tu masu, što će za par godina vjerovatno dovesti do jednog hroničnog sivila.
U prirodi ne postoji čak ni hipotetička šuma u kojoj bi sva stabla bila jednaka, iz prostog razloga što bi bolest koja napadne jedno, automatizmom uništila i sva druga stabla i vrlo brzo ne bi bilo šume. Ovdje se dešava obrnut fenomen. Ovdje se istiskuje onaj koji je imalo drugačiji i nekim nacističkim metodima na kraju nastane uniformna skupina mladih ljudi koje ponekad zamišljam kako se proizvode jedan iza drugog na traci. Nije moguće da nemaju u sebi neku iskru koja bi se mogla zapaliti. Ma ne zapaliti, nego koja bi mogla buknuti u ozbiljan požar! Ne znam zašto je uporno utiru u sebi, kao da ih je strah čudnih pogleda, zlih jezika, podsmijeha. Teško je izdvajati se, jasno mi je to. Smetaš jednostavno, unosiš nered, bodeš oči, a i što da budeš „mimo svijeta“, rekle bi naše stare majke. Biti drugačiji samo zato da bi bio drugačiji nema smisla, jer je to zmija koja sama sebi guta rep, to se vidi, kao i sve drugo što radimo neiskreno, plitko i zbog drugih. Tako i ne treba. Ali, nema duha, nema posebnosti, nema različitosti.
Gledam svaki dan tu istu omladinu, koju nekad odmilja čak zovem „moja djeca“, iako su davno prestali to biti. Posmatram ih, analiziram, razgovaram s njima. Jednom sam zaobišla predviđeni silabus i potrošila 3 sata nastave u zamjenu za komunikaciju iz koje sam htjela da saznam zašto su odabrali baš te, a ne neke druge klupe, šta očekuju od mene, od ustanove, od sebe? Šta kasnije? Šta žele, o čemu sanjaju, šta ih plaši? Odgovori su me obeshrabrili. Većina je govorila u nekom determinističkom duhu. Želimo položiti ispite, ispuniti obaveze, zadovoljiti onih minimalnih 55 posto. Ne želimo čitati ništa mimo onoga što je pod apsolutnim moranjem. Ne želimo gledati dokumentarce. Ne želimo slušati filozofiju nauke, jer je ne kontamo, što će nam to, glupo je. A, i nemamo vremena, moramo pisati seminarske koje ćemo kopirati sa interneta. I tako dalje i tako dalje… Preciznošću ptice grabljivice sam ulovila nekoliko pogleda u kojima se oslikavalo neodobravanje, koji nisu masa, koji ne misle tako. Ali, nisu rekli ništa. Ne znam zašto. Opet, znam da ću baš zbog tih i takvih nastaviti da radim svoj posao s jednakom energijom, neumornim entuzijazmom i znam da ću im svaki put kada mogu, dati svo znanje i iskustvo koje imam, pa ako dvoje od stotinu njih poslije o nečemu razmisli, smatraću da vrijedi i da sam uspjela. Ostalo je borba s vjetrenjačama, ali ipak borba.
Nemojte, dragi učitelji zanemarivati svoju moralnu obavezu! Naučite ih gradivo najbolje što možete, ali ponudite i vi njima malo više od onih minimalnih 55 posto, nikad ne znate koliko je nekome od njih u datom trenutku potrebno baš da im pokažete put. Dragi roditelji, ne ubijajte posebnost u vašoj djeci. Ne podvezujte im, kao nekada, lijevu ruku, jer zaboga, svi normalni pišu desnom i piše se desnom i tačka! Ako ne voli matematiku, ali genijalno crta, možda imate malog genija kojeg ćete forsiranjem onoga što mu ne ide, a reduciranjem onoga u čemu je dobro, trajno osakatiti. Ako imate tinejdžera koji preko noći odluči da pusti kosu i nosi one crne obične majice s neobičnim bendovskim logom na prsima, vjerovatno nije u sekti, ne drogira se, ne reže vene, nije manično depresivan, nego pokušava da se pronađe u nečemu što nisu Zvezde Granda. Motrite ga, ali se ne sramite pred rodbinom! Draga starija braćo i sestre, vaša mlađa sestra želi da studira povijest drevnih civilizacija, ne manipulirajte da će ako završi ekonomiju vjerovatnije imati sigurica posao! Premda možda i hoće, pustite je, neka ide za svojom željom. Dragi roditelji liječnici, ne upisujte na silu svoje potomke s pedigreom na medicinu, jer možda nisu Bogom dani da nastave porodičnu tradiciju i možda će ubiti mene i moje dijete kad’ jednom završe u praksi nakon što mu ustupite mjesto svojim odlaskom u penziju! Drage lijepe, njegovane, isfenirane majke, vaša kćerka možda smatra da u životu nije najvažnije ostati fit sa 45 i priuštiti mjesečno po jedne cipele i finu pismo torbicu. Ne treba da bude vaš klon i za par godina pubertetskih frustracija samo će dobiti neki poremećaj u prehrani. Divno će vam biti na klinici za liječenje anoreksije, imaju tako lijepe kožne sofe i dizajnerske tapete! Dragi očevi apoloni, vaš sin ima tremu od žena, ne smije da priđe onoj na koju misli, ima 16, još se nije zaoprave poljubio i teško mu je kad ga propitujete o tome nasamo i pred drugima. Pustite ga na miru i ne govorite mu da će oćoraviti piljeći u računar, trebaće vam za par godina kad postane programer i masno naplati svoj elektronski mozak!
Kao kad preobraćenik nakon dvadeset godina uđe u bogomolju koju pamti kao dijete, a iz koje su ga istjerali silom. Neće mu biti svejedno, neki čudni trnci će ga proći, neće znati ko je, nasrnuće iz sve snage jedan na drugoga stari i novi on, postaće mahnit. Nemojte ih dovesti u poziciju da nakon pola života žale za svim što su mogli i željeli postati, ne samo u profesionalnom, nego i u onom ljudskom, ličnom, intimnom smislu! Budemo li ubijali sve što je drugačije, nastavimo li postavljati uvijek iste, proračunate tračnice, zanemarimo li sve što smo mogli reći i uraditi, mi ne samo da ćemo iznevjeriti njih, nego ćemo iznevjeriti sebe. I sve ono što smo godinama živjeli, sve što smo naučili, sve što nismo ili jesmo pokušali da budemo. Sve titule, zvanja, iskustva i svi brojevi na plati koji će povećavati cifre, u tom slučaju padaju niz moralnu liticu. Ništa, nula, prazan skup.

*Tekst preuzet s bloga Shine On Bruja Malvada

Ovaj tekst namjenio sam svakom čovjeku koji je nekome babo i onima koji to tek treba da postanu, ali bih volio da ovo pročitaju i majke, starci i djeca. Ovu želju sam izrazio zbog toga što želim da svi imaju uvid i da shvate u kakvom stanju se nalazi dio našeg društva.... 

akos.ba