Pismo jedne majke: Zaboravljene vrijednosti roditeljstva
Donijela
mi drugarica jutros da čuvam M. Beba M., kao što je red u ovo doba
godine, obučen kao meče, ispod dvije kape i kapuljače viri nosić kao
dugme. Spava M. kao buba. Samo zečje mrdaju cucla i nosić. Gledam M.,
prava reklama za dizanje nataliteta i mirnog sna...a meni na pamet pada
samo to koliko godina nismo spavali zbog takvih, naših M. ...spavanje je
bilo privilegija, nevezana za prirodne potrebe. Spava M., a ja mislim
"Šta li noću radiš, kad sad tako mirno spavaš?"
Ovo
je post za sve roditelje, saborce, bratstvo bez sna...Ovo je kratka
borba protiv onog čipa za zaboravljanje, jer kad bi se svega što smo
proživjeli sa djecom sjećali...natalitet bi još drastičnije padao.
Prvo
čari trudnoće...baš tada mi se tako spavalo na stomaku, na kome je
komotno mogao da se posluži ručak za četiri osobe...nisam mogla da
dohvatim pertle, izuvali i kotrljali su me okolo... spavala sam gdje god
me naslone...oblačila sam se u dvosobne šatore sa kamp odjeljenja
prodavnica sportske robe...Onda porođaji...vojska saborkinja u
tačkastim, državnim spavaćicama, na preklop...sa mastiljavim pečatom
bolnice na grudima (da neko ne mazne tu dragocjenu kreaciju slučajno,
kao uspomenu na divno provedeno vrijeme, u cijenjenoj instituciji)...e
to nećemo opisivati, jer tu apsolutno poštujem podsvjesnu naredbu:
"Zaboravi!"...Zaboravila.
E,
onda donesete kući bebu...u bolnici sve to nekako drugačije ide...kod
kuće počinje prava priča.Naročito ako je to prva beba. Da voziš auto
moraš da polažeš ispit, da ti daju čovjeka u ruke i da ga gajiš, ne
treba ti ništa, nema teorije, samo praksa...Stavili mi tako bebu u
krevetac (jastučići, ćebence na slončiće, karnerići i plišana igračka,
ako tek rođena beba poželi da se poigra), zagrlili se i gledamo
zaljubljeno u nasljednika...Kad je otvorio oči, pa kad je zaurlao kao
vatrogasna sirena, zajapurio se kao cvekla...romantika je pukla kao
balon od sapunice...Auuu...Gladan? Žedan? Piškio? Kakio? Dosadno mu?
Beba urla, titla nema, a ti se snađi...
Tu
negdje počinje doba nespavanja...bauljali smo kao aveti po kući, bila
sam sposobna da spavam stojeći, bilo gde, bilo kada...grčevi, čajevi,
zubići rastu, rastu, kao da smo ajkulu napravili, a ne čovjeka, kraja
nema...I tako tri bebe, jedna za drugom...živjeli smo kao šišmiši, tako
smo vjerovatno i izgledali.
Sjećate
li se kupanja bebe? E, to je spektakl... Najstrašnije pojave na Balkanu
su promaha, mraz, prehlada, koje su, istorijski dokazano, izazivale
najveće pogrome u ovom dijelu svijeta. Shodno tome, kupanje bebe, tj.
svlačenje iste i njeno kupanje, su više no rizični poduhvati. Mi smo
bebu kupali u sobi...temperatura 67 stepeni, kao u švedskoj
sauni...lipti znoj sa nas, sve nam igra pred očima, sudaramo se sa
peškirima, mjerimo dvadeseti put temperaturu u kadici...ako dolijemo još
malo tople vode, a dodamo malo zeleniša, supu možemo da skuhamo
komotno...kupanje se izvodi zalivanjem i polivanjem...da šampon ne uđe u
oči, da beba ne viri previše iz vode...a onda, uz dramatičnu najavu,
muž širi peškir i napeto čeka...ja, olimpijskom vještinom dižem bebu iz
vode i najkraćim mogućim pokretom ubacujem u naručje peškira...prolazno
vrijeme odlično 0,23 sekunde...
Slična
pojava su oblačenja za šetnju jesen-zima...ako obučeš prvo sebe,
skuhaćeš se...ako obučeš bebu, ona se dinsta dok se ti oblačiš...ako se
oblače tri mala djeteta i nas dvoje - razvod na pomolu...Kad se samo
sjetim onih maleckih cipelica, ne možeš u ruku da je uhvatiš, a kamoli
one pertle da vežeš, a dijete mrda li mrda...rukavice, one male...čik
uguraj ruku djetinju unutra, bez težih povreda...a kad ti uspije, za par
minuta i ruka i rukavica mokre u ustima vesele bebe. Sve druge bebe su
imale cipelice na nogama, one lijepe plave, roza, na mašnice, kao za
igračke, samo ih je moj sin stalno žvakao...prvo zajedno sa nogom, a
onda sa noge visi čarapica srozana, a on mulja cipelu u ustima...doba
puževa.
Poslije
toga stiže vrijeme mobilnosti...tek tu počinje zabava...pet godina
nisam kafu popila, ni jela ljudski...taman dignem šoljicu i...saspem je
za vrat, jer neki od potomaka se upravo dovodi u smrtnu
opasnost...padanje sa kauča, veranje u saksije, stoljnjak za ćoše pa
vuci!...pražnjenje fioka, okretanje vazni...tada smo živjeli na visokom
nivou, sve je bilo, po Kišonu, na bar dva metra iznad poda. U našem
krevetu gužva...u sred noći, kada zaspiš i padne ti pozornost, ekipa
počinje da se ušunjava...ujutru krevet pun kao oko, oni spavaju kao
anđeli, mi se noktima držimo za rubove, podočnjaci do poda.
Kasnije
dolazi vrijeme igračaka...cijela kuća se pretvara u poligon...jeste li
nekada u mraku stali na lego kocku? Kakva japanska kazna? To se zove
bol! Obaška što ne smiješ da drekneš, jer oni konačno spavaju...u
foteljama automobilčići, u kupatilu kante, patkice i lopatice,
monstrumi, njihova oprema, lutke i njihov miraz, kao u najboljih
udavača, svuda okolo...Muž je tako sedmicu dana hodao cakleći se na
posao...izmislili fantomi lutku, koja ima svoje šljaštice, prašinu neku
svjetleću, kao ona je vila, a to čarobni prah...Odlično! Svi smo brzo
bili začarani, svijetlili smo u mraku, a to čudo ni da očetkaš, ni da
opereš...Jedno jutro sam se probudila sva na ćoše...cijelu noć sanjala
aždahe, sve me boli...naravno, u našem krevetu neko zaboravio
Betmena...sa rogovima i šiljcima na super rukavicama i narebranim
plaštom...
Svako
kretanje na put je bilo ravno većoj seobi naroda...kakvi stari Sloveni,
oni su imali bitno manje stvari od nas...odlazak na more, kao
emigracija...nosi se sve, sve je neophodno...cipela kao za stonoge,
krokodili, čamci, kantice, ajkule , sve na napuhivanje što
postoji...kompromisa nema, sve im treba. Zimovanja smo jeđee trošili u
ta doba odrastanja...imali smo premalo ruku.
Sad
smo porasli...sad jurcaju okolo, nahvataj ih ako možeš...sad pomislim
da i nije bilo tako loše kada su gmizali po podu i žvakali
tepih...kćerka je tada izgrizla sto u dnevnoj sobi, još uvijek nosi
tragove maleckih zuba...žao nam da ga mijenjamo...a sad ne možeš da se
natelefoniraš, da ih prebrojiš...samo jurcaju.
Ako
je ovaj post čitao neko, ko još djece nema, molim da ga odmah zaboravi,
u cilju produžetka ljudske rase. Nije to baš sve tako. Šalila sam se ;)
Piše: Jelica Greganović, iz knjige: „Priči nikad kraja“ (Originalni naslov priče: „Beba“)
Izvor: blog.b92.net
Obrada: Akos.ba
loading...
|